Osvanula je lijepa sunčana nedelja, pa je pala odluka da odemo u posjet našem novom članu u Ðurmanec. Priprema za vožnju se vidi na prvoj slici. Sakupio nas se lijepi broj od desetak motora. Dedu smo natjerali da vodi jer on kao zna put. Sve je bilo dobro dok nije promašio odvojak za staru sestu prema Zaboku, pa smo se našli pred naplatnim kućicama. Dalje je vodstvo preuzela Makica, pa smo se uz pomoć nepredviđenih radova na cesti potpuno pogubili. Na kraju smo nakon propitivanja kod prolaznika i jos nekoliko promašaja, vodstvo prepustili gospodinu Googlu, koji nas je sigurno doveo pred vrata restorana gdje smo namjeravali doći. Naš novi član Damir nas je lijepo počastio - hvala Damire. Nakon dobre klope, lijepog druženja i nešto klupskih dogovora, krenuli smo za Zagreb. Ovaj puta nije bilo problema jer smo odmah izašli na glavnu cestu od Krapine prema Zagrebu.

Obzirom da nam se do polaska nitko nije pridružio, Deda i ja smo krenuli put Celjskog sajma na Moto Boom. Odlučili smo do Celja ići ne toliko uobičajenom rutom, vec po preporuci GPS-a. Do Zaprešića smo išli autoputom, pa skrenuli na staru cestu prema Zaboku. Iza Westgatea smo skrenuli lijevo, pa preko Donje i Gornje Pušče nastavili prema Sloveniji. Nakon granice smo prošli kroz Bizeljsko, Kosnicu i još dosta malih mjesta, da bi stigli do Celja. Ceste su bile poluprazne, pune zavoja, što će reći dusu dale za vožnju, GPS nas je doveo točno pred vrata sajma, gdje je već bilo parkirano dosta motora. Ovogodišnji Moto Boom me prilično razočarao. Bio je tu stand BMW-a, Honde i svega nekoliko prerada. Na otvorenom dijelu su vratolomije izvodili dečki na quadovima, što se isplatilo vidjeti. Slijedeća stanica nam je bio Celjski Stari grad. E to se isplatilo vidjeti! Jako lijepo obnovljen s izvrsnim pogledom na Celje. Uz ulaznicu ide i gratis kava. Unutar zidina je stara štamparija u kojoj majstor stvarno stampa tekstove za posjetitelje. U jednoj kuli su postavljene nekadašnje sprave za mučenje. Sve u svemu, jako lijepo organizirano. Natrag smo išli više uobičajenom rutom preko Rogaške Slatine. Stali smo u Ðurmancu, kod našeg Čučeka na šiš ćevape, pa tako najedeni starom ceston za Zagreb.

Četvrtak
Sastalo da nas pet, po dogovoru, u deset sati, u birtiji ispred Kornine zgrade. Kava, kratak dogovor i krenusmo prema Ilovi (Kutina), pokupiti ostatak ekipe. Do Ilove smo stigli preko Siska uz par obaveznih čik pauzi. Tamo su nas već nestrpljivo čekali Šija i Antun. Dalje nas je nastavilo sedmero prema Novskoj. Slijedeća stanica bila je Požega, susret MK Tsunami. Cijelim putem pratilo nas je izvrsno vrijeme, tako da je vožnja bila kakva se samo poželjeti moze. Kod Tsunamija smo srdačno dočekani, ali obzirom da smo morali nastaviti za Osijek, ostali smo vrlo kratko, tek toliko da pojedemo izvrstan grah, malo se odmorimo i krenemo dalje. Do Osijeka smo još zastali u kafiću Sportovo (Našice), iz kojeg smo se jedva pokrenuli da bi nastavili dalje za Osijek. Nakon pedesetak kilometara zaustavili smo se na sportskom aerodromu Osijek, na parkingu MK Osijek. Ubrzo je stigao CB Šika koji nas je smjestio u jednoj od aerodromskom zgrada.

Petak
Nakon relativno kasnog ustajanja i doručka, nazvao sam starog prijatelja Robija iz MK Osijek, koji nas je poveo u Kopački rit. Kratka vožnja od Osijeka i već smo sjedili u ugodnom kafiću u Kopačkom ritu. Jedno piće i pravac na brod koji nas je proveo po svoj toj vodi. Bilo je lijepo, ali iskreno, očekivao sam više od par ptica. Slijedeća stanica bio je restoran Citadela, gdje smo izvrsno ručali. Nažalost pri kretanju za Osijek, naš Bačo je pao, pa je radi glupe ozljede morao biti prevezen u bolnicu. Na našu sreću gazda Citadele je odmah priskočio u pomoć i autom otpremio kolegu do bolnice. I u samoj bolnici se potrudio da ga se sto prije prihvati o obradi. Vratili smo se u „bazu“ na aerodromu i tu se navečer podružili s članovima MK Osijek, koji su nas srdačno primili i počastili u svom Club Hausu.

Subota
Cijela ekipa, osim mene, odlućila je krenuti prema doma. Najavila se kčer (Maja) našeg Bače da će doći kombijem po motor, pa smo je pričekali, a za to vrijeme se ekipa spremala za put. Kad je stigla, muški dio ekipe se pokrcao u kombi, pa smo otišli u Citadelu i utovarili motor na prikolicu. Nakon toga smo se vratili na aerodrom, popili piće, i otišli motorima Bači u posjet. Na povratku iz bolnice se ekipa odvojila i otišla prema Našicama, a Maja i ja smo otišli do aerodroma na ručak. Nakon klope ona je krenula put kuće, a Robi i ja u kratak obilazak Osijeka. Završili smo na Dravi, na izvrsnom sladoledu i nakon toga pobjegli pred kišom svak na svoju stranu.

Nedjelja
Rano buđenje u nadi da ću uspjeti dogovoriti let zmajem obzirom da je bilo oblačno, ali suho. Nažalost ništa od toga – ubrzo je počelo pljuštati. Sjedenja u sobi me spasio Robi, koji je dodao po mene autom, pa smo zajedno otišli u posjet kolegi u bolnicu. Pola grada smo obišli kako bi našli otvorenu trgovinu u kojoj bi mu kupili nešto za jelo. Nakon posjeta smo otišli do Robija na pivu, a kao odmor od ručka smo pogledali trku F1. Nakon toga smo otišli malo u obilazak Osijeka. Poneko piće, izvrstan sladoled u slastičarni „Petar Pan“ i dan je vrlo brzo prošao.

Ponedeljak
Tmurno, ali suho jutro. Od leta zmajem opet ništa. Mažda ću sutra ujutro imati više sreće. Malo sam počistio Viraga zašpricanog od kiše, kad je opet pocelo padati. Strpljivo sam pricekao da se vrijeme smiri, upalio Viraga, pa pošao u lagani obilazak Osijeka. Vratio se na aerodrom, ručao, pa s ekipom MK Osijek pošao na predstavljanje monografije povodom četrdeset pete godišnjice kluba. Ostatak večeri prodao je u ugodnom druženju s članovima kluba i njihovim gostima.

Utorak
Od mog letenja zmajem, nažalost, opet ništa. Čovjek (pilot) se nije javio. Valjda sam bio previše dosadan. Pobrao sam svoju opremu, potovario je na Viraga i otišao se pozdraviti s Robijem, pa put pod kotače za Zagreb. Vrijeme je bilo kakvo se samo poželjeti može, a GPS me vodio nekim čudnim, ali lijepim cestama prema doma. Nisam baš bio raspoložen za neko stajanje pa sam za tri i po sata stigao doma.

Kao što smo obečali našoj Leonardi, krenuli smo prema Gornjem Vakufu na moto susret. Okupili smo se Kamikaza, Mike, Pejo, Ore i moja malenkost, te nakon kavice krenuli prema Bosni, a vođa puta je bio Ore, obzirom da je nedavno prošao tim putem u povratku iz Soluna. Po lijepom vremenu vožnja je bila ugodna. Prvo stajanje bilo je nepredviđeno negdje iza Kutine, jer je Peji u vožnji pala kamera s motora. Nakon duge i bezuspješne potrage krenuli smo dalje i u Novskoj stali na kavu i Coca-Colu. Nakon okrjepe nastavili smo prema granici, gdje nas je dočekala velika gužva, koju smo spretno zaoblsli i relativno brzo presli u Bosnu. Stali smo u Gradišci, u prvom kafiću, na malo okrepe i usput promjenili nešto para u konvertibilne marke. Bez problema smo došli u Banja Luku, gdje nas je dočekala temperatura od 38 stupnjeva. Naš vođa puta odveo nas je u restoran na skeli, na Vrbasu, gdje smo u vrlo lijepom ambijentu ručali.

Iako je bilo jako vruće nastavili smo put prema Jajcu dolinom Vrbasa. Negdje na pola puta stali smo na vidikovcu s prekrasnim pogledom na dolinu Vrbasa i čik pauzu. Kada smo htjeji krenuti dalje, moj motor nije htio vse upaliti. Sva sreća, u grupi su dva stujića, koji su vrlo brzo konstatirali da mi je krepao akumulator i regler. Ore i Pejo sjeli na motore i otišli potraziti prvu benzinsku da kupe novi akumulator. Vratili su se s lijepim, velikim, automobilskim akumulatorom. Montirali su ga i svezali za prtljažnik, pa smo nastavili dalje. Počela se spuštati noć, a mi još nismo stigli do Jajca. Majstori mi rekose da ne palim svjetlo, pa smo se morali puno sporije voziti. Napokon smo došli na domak Vakufa i stali na bezinskoj, na kavu. Negdje poslije 22 sata stigosmo u Vkuf, gdje nas je dočekala Leonarda u Saloonu sa svojom ekipom iz kluba. Nakon kratkog druženja otišli smo na moto susret gdje smo slušali Bebeka. Negdje iza 2 sata povukli smo se na spavanje u motel, koji je Leonarda vec ranije rezervirala za nas.

Ujutro nakon doručka i pripomoći domaćina koji nam je posudio instrument, Kamikaza je sa sigurnoscu konstatirao da mi je krepao legler. Nakon jutarnjeg druženja i kavice sa Leonardom i njezinom ekipom koja je krenula za Medjugorje, mi smo krenuli put Zagreba. Posebno se ovim putem zahvaljujem Leonardi na srdacnom prijemu i jako lijepom druženju tijekom boravka u Gornjem Vakufu.
U povratku smo stali u Jajcu i uzivali u poznatim slapovima. Otišli do jezera i na samoj obali, u restoranu, popili piće, ausput pogledali jako lijepe mini vodenice.
Odlučili smo negdje ručati, pa smo stali u Krupi, u gostioni "Slatko janje". Obzirom da ništa drugo nije bilo na meniju, osim janjetine, nije nam prostalo nista drugo nego da ju jedemo, iako to baš i nije bilo svima po volji. Čak ni luka nisu imali, ali janjetina je bila dobra.
U nastavku puta, ponovno stajemo u Banja Luci, na benzinskoj pumpi, tankiramo i krećemo prema granici, gdje opet vješto izbjegavamo veliku guzvu i nakon kratke čik pauze nastavljamo prema Ilovi, u posjet našoj Šiji, koja nas je lijepo ugostila. Pejo i Ore odlaze ponovno potraziti igubljenu kameru, a mi ostali smo nastavili gnjaviti Šiju.

Nažalost kameru nisu usjeli pronaći. Opršatamo se od Šije i nastavljamo prema doma. Usput smo stali i Kloštar Ivaniću na malu pauzu od jedno sat vremena. pa preko Dugog Sela krenuli prema Zagrebu, Pejo i Mike su se odvojili na zaobilaznicu prema Gorici, a ostatak ekipe prema Bukovcu. Kamikaza i Ore dopratili su me do kućnog praga, obzirom da sam morao voziti bez svjetla.
Posebno se zahvaljujem cijeloj ekipi na svesrdnoj pomoći tijekom cijele vožnje.